Zbornik radova - seminarski

View previous topic View next topic Go down

Zbornik radova - seminarski

Post  Admin on Thu Jan 07, 2010 9:13 am

FAKTORI RASTA Za početak,smatram da bih trebala reći što uopće predstavlja rast.Dakle,rast predstavlja kvantitativno povečanje agregatnog proizvoda kroz vrijeme, dakle povečanje BDPa i BDPa per capita. Također,valja naglasiti da se rast promatra u duljem vremenskom periodu,stoga što kada bismo ga gledali u kraćem, mogle bi nas zavesti neke kratkoročne oscilacije, kao npr. pad BDP-a za vrijeme neke trenutne krize, kao što je npr. bila u SAD-u kriza tridesetih godina 20.st.,ili naftna kriza sedamdesetih godina 20. stoljeća. Također, mogla bih ovdje navesti i koja je razlika između rasta i razvoja. Naime,rast predstavlja kao što je već rečeno, kvantitativno povečanje BDP-a, dok razvoj pored BDP-a uzima u obzir i određene kvalitativne sastavnice, kao što su zdravlje, obrazovanje, kultura i okoliš, te ovisi o postignutom napretku u svakoj od tih kategorija. Nadalje, kada koristimo BDP kao pokazatelj rasta i životnog standarda, mnogo je bolje koristiti BDP per capita jer on pokazuje realniju sliku, s obzirom da uzima u obzir broj stanovnika neke države, što je veoma važno u situaciji kada uspoređujemo dvije države koje se znatno razlikuju prema broju stanovnika. Također, zbog nekih razloga kao što je činjenica da tečaj može veoma varirati, često može biti depreciran ili apreciran u odnosu na američki dolar, te nivo cijena u zemljama u razvoju može biti niži zbog niskog standarda, često se koristi i metoda pariteta kupovne moći (PPP method) za usporedbe BDP-a. Razlika između pokazatelja koji koriste kupovnu moć i onih koji se baziraju na trenutnom tečaju može biti značajna. To se najbolje vidi na primjeru kada uspoređujemo Indiju i SAD. Ako upotrijebimo PPP pokazatelje (koji oslikavaju kupovnu moć) proizlazi da je BDP per capita SAD-a 17 puta veći od BDP-a per capita Indije. Ovaj odnos je ipak znatno manji od onog koji bi nastao ukoliko bi koristili tekuće tečajeve. Gledano kroz povijest, u zemljama svijeta, ponajviše u razvijenim zemljama, dogodile su se sljedeće stvari: 1. Najveći porast životnog standarda zabilježen je nakon 1950- tih 2. Nakon 1970-tih dolazi do smanjenja rasta 3. Dolazi do konvergencije outputa per capita između razvijenih zemalja Kada se govori o rastu, prvo se u obzir uzima agregatna funkcija proizvodnje koja ovisi o dva faktora, kapitalu i radu. To su dva osnovna faktora koja određuju rast, no on također ovisi i o stupnju tehnološkog napretka, pri kojem se koriste ta dva faktora. Sada ćemo pokušati odgovoriti na pitanje kako zapravo dolazi do rasta, tj. koji su izvori rasta, tj faktori rasta. Odgovor na to pitanje je složen, ali ćemo ga zato pokušati raščlaniti. Kao prvo, do povećanja outputa po radniku (Y/N) može doći zbog povećanja kapitala po radniku (K/N). Također, poboljšanje u stanju tehnologije, dakle tehnološki napredak, također može dovesti do povećanja rasta. Nadalje, postoje neka razmišljanja da rast proizlazi iz akumulacije kapitala i tehnološkog napretka , no akomulacija kapitala sama za sebe ne mora značiti rast - naime zemlja sa većom stopom štednje imat će i veći output, no rast se zbog toga ne mora mijenjati. Te nadalje, kontinuirani rast zahtijeva i kontinuirani tehnološki napredak , no sam tehnološki napredak ponekad je teško odrediti. Štednja, kapital, akumulacija i output Stopa štednje definira se kao udio štednje u odnosu na BDP. Na dugi rok rast određene ekonomije ne ovisi o njezinoj stopi štednje, no bez obzira na to što stopa štednje ne utječe na rast direktno, ona utječe na veličinu outputa i razinu standarda. Kada se promatra odnos između kapitala i outputa,valja imati na umu da količina kapitala određuje količinu outputa koji je proizveden, te da količina outputa određuje količinu štednje i investicija i stoga kapital koji je akumuliran. To je vidljivo i u tvrdnji da do povećanja outputa po radniku može doći povećanjem kapitala po radniku. Dakle, output po radniku je rastuća funkcija kapitala po radniku. Pod pretpostavkom opadajućih prinosa na kapital, efekti povećanja kapitala po radniku postaju sve manji, što je veći inicijalni odnos kapitala po radniku. Kada je kapital po radniku visok u početku, tada će daljnje povećanje imati mali efekt na output. Mirovanje ekonomije ili STEADY- STATE ekonomije je stanje u kojem se output po radniku i kapital po radniku više ne mijenjaju. Mirovanje vrijednosti kapitala je takvo stanje gdje je količina štednje taman dovoljna da prekrije amortizaciju postojećeg kapitala. Sada bismo mogli postaviti pitanje kako stopa štednje utječe na rast, tj. na stopu rasta outputa po radniku. Postoje tri odgovora na to pitanje. U dugom roku stopa štednje nema efekta na dugoročnu stopu rasta outputa po radniku, koja je jednaka nula. No, ukoliko držimo sve ostale stvari jednake, zemlja sa višom stopom štednje, postići će višu stopu rasta outputa u dugom roku. No, to ne može trajati zauvijek,jer će ekonomija u jednom trenutku doseći svoju točku mirovanja,gdje će se investicije izjednačit s amortizacijom i rast će stati. Ovi odgovori dani su pod pretpostavkom da nema tehnološkog napretka. Ukoliko u ekonomiji postoji tehnološki napredak, ta će Ekonomija imati pozitivan rast čak i u dugom roku, jer tada rast neće ovisiti o stopi štednje. Fizički i ljudski kapital Fizički i ljudski kapital javljaju se kao neposredni faktori o kojima ovisi rast. Ljudski kapital definira se kao set sposobnosti koje imaju radnici u određenoj ekonomiji.Fizički kapital predstavljaju strojevi, oprema, zgrade i sl. No, ovdje se sada postavlja pitanje kako bismo zapravo trebali gledati na ljudski kapital. Kada proširimo proizvodnu funkciju za koju smo prije rekli da ovisi o kapitalu i radu, i ako sada kažemo da output po radniku ovisi o razini fizičkog kapitala po radniku, ali isto tako i o razini ljudskog kapitala po radniku, dobit ćemo pregled upravo veličine značaja ljudskog kapitala. Prema tome, jasno je vidljivo da ljudski kapital po radniku ima upravo jednaki značaj kao i fizički kapital po radniku. No također, postoji granica nakon koje ne valja forsirati ulaganje u ljudski kapital, kako ne bismo dobili prekvalificirane radnike koji ne bi bili zadovoljni svojim poslom. Modeli endogenog rasta postavljaju pitanje jesu li možda fizički i ljudski kapital u kombinaciji dovoljni da se postigne konstantni rast, da ekonomija raste zauvijek. No, te tvrdnje do danas nisu dokazane, no ne bi ih trebalo odbaciti. Kao zaključak treba reći da output po radniku ovisi o fizičkom i ljudskom kapitalu. Oba se mogu akumulirati; jedan kroz investicije, jedan kroz obrazovanje. No, postavlja se pitanje koliko treba trošiti na edukaciju, s obzirom da je visoko obrazovanje djelomično i potrošnja i investicija, treba uzeti u obzir oportunitetni trošak koji stvara visoka naobrazba, neformalnu edukaciju i amortizaciju ljudskog kapitala koja svakako postoji, samo ju je teško izračunati. I na kraju, veoma je važno napomenuti, da bez tehnološkog napretka sve ove mjere vjerojatno nemaju nikakve šanse da dovedu do rasta. Zaključak Iz svega prethodno rečenog zaključili smo da do rasta ne može doći samo iz akumulacije kapitala. Rast ovisi i o akumulaciji kapitala, ali i o tehnološkom napretku. Tehnološki napredak možemo zamisliti kao varijablu koja pozitivno utječe na funkciju proizvodnje.Također, javljaju se i neposredni faktori o kojima ovisi rast,a to su fizički i ljudski kapital, te rast ovisi i o količini investicija u ljudski i fizički kapital. Kao zaključak ovdje treba reći da ukoliko ekonomija raste brzo to se može dogoditi iz dva razloga: 1. visoka stopa tehnološkog napretka 2. visoka razina kapitala po efektivnom radniku Nadalje, iznijet ću zaključke vezane uz tri pretpostavke za zemlje svijeta koje smo naveli na početku. 1. period visokog rasta outputa per capita između 1950. i 1973. dogodio se zbog rapidnog tehnološkog napretka, a ne zbog visoke akumulacije kapitala 2. do usporavanja rasta outputa per capita nakon 1973. došlo je zbog smanjenja stope tehnološkog napretka, a ne zbog niske akumulacije kapitala 3. konvergencija outputa per capita dogodila se zbog višeg tehnološkog napretka, a ne zbog više akumulacije kapitala u zemljama koje su startale sa zaostatkom u odnosu na razvijene zemlje Web Hosting by Brinkster ANA JAKLIN:THE NEW GROWTH EVIDENCE 4,5 milijardi ljudi od ukupne populacije od 5,6 milijardi, živi u zemljama u razvoju, stoga bolje razumjevanje uzroka ekonomskog rasta može unaprijediti životni standard velikog broja ljudi. Do nedavno, tema ekonomskog rasta, se nije previše istraživala, budući da su neoklasični ekonomisti smatrali da rast ovisi isključivo o tehnološkom napretku neke zemlje i da su daljnje analize suvišne. Trideset godina kasnije, makroekonomisti su se ponovo počeli baviti ekonomskim rastom potaknuti Summers-Hestonovom tablicom podataka, te radovima W. Baumola, R. Lucasa i P. Romera. Da bi se razumio rast potrebno je poznavati neke činjenice o dohotku. Distribucija dohotka među zemljama uvelike ovisi o nejednakosti dohotka per capita među zemljama. Ipak, kod tih je zaključaka potreban oprez. Nakon što se procijeni količina dobara i usluga proizvedenih u jednoj zemlji u domaćim cijenama, ta se brojka treba preračunati u uobičajenu monetarnu jedinicu. Ali budući da se kupovna moć u zamljama razlikuje, dohodak bi se trebao preračunavati koristeći indexe, koji su izračunati tako, da jedna monetarna jedinica omogučuje kupnju iste košare dobra u svim zemljama. Na taj se način izračunava paritet kupovne moći (PPP), pomoću kojeg se tada mjeri razlika u dohotku među zemljama. NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA Konstrukcija jedne takve tabele koja bi omogućila usporedbu BDP-a, koristeći PPP, među zemljama svijeta je vrlo opsežan i kompliciran posao.United Nations International Comparison Project, bio je prvo istraživanje koje je trebalo omogućiti konstrukciju takve tabele. U tom je istraživanju sudjelovalo 90 zemalja. Iz sakupljenih podataka formirao se je Penn World Table,koji je poznat kao Summers-Hestonova tablica podataka.Ta se tablica koristi u empirijskom istraživanju rasta od sredine 1980. NEPOSREDNI IZVORI RASTA Rast se dijelom može objasniti različitiom dostupnošću tehnologiji i razlikama u ulaganju i rastu inputa. Ali rast ovisi i o relativnoj važnosti određenih inputa koji se ulažu. Kao neposredne izvore rasta, oba dvojica autora (Temple i Blanchard), navode investiranje u fizički i ljudski kapital, te istraživanje i razvoj, tj. tehnološki napredak. S time da Temple,izvore rasta proširuje i na utjecaj koji ima obrazovanje, vladina politika, slobodna trgovina, demokracija itd. Investiranje u fizički kapital Postoji čvrsta veza između stope investicija u fizički kapital i rasta. Literatura koja se bavi vezom između rasta i investicija, kao npr.Solow-Swan model rasta, ističe da se povrat na fizički kapital smanjuje sa daljnjim investiranjem, zbog opadajućih prinosa na kapital. (Ali to saznanje ne umanjuje važnost eksternalija od investicija). Razni ekonomisti ističu važnost različitih vrsta investicija u fizički kapital. radovi De Longa i Summersa svračaju pažnju na potencijalnu važnost investiranja u opremu. Investiranje u opremu nema toliki utjecaj na rast u razvijenim (oecd) zemljama koliko ima u zemljama u razvoju. I taj je utjecaj u postindustrijskim zemljama možda precijenjen. Inače investiranje u opremu je važan dio transfera tehnologije, i povrat tih investicija je naizgled visok jer zanemaruje ostale troškove tehnološkog transfera (kao adaptacija tehnike, reorganizacije, poduka ljudi) Ljudski kapital Kako Harold Alderman ističe, zemlje u razvoju troše 100 milijardi $ godišnje na obrazovanje, zdravstvo i ostale investicije u ljudski kapital. Zbog toga je potrebno bolje razumijeti kako te investicije utiječu na rast. No, ovdje se sada postavlja pitanje kako bismo zapravo trebali gledati na ljudski kapital. Kada proširimo proizvodnu funkciju za koju smo prije rekli da ovisi o kapitalu i radu, i ako sada kažemo da output po radniku ovisi o razini fizičkog kapitala po radniku, ali isto tako i o razini ljudskog kapitala po radniku, dobit ćemo pregled upravo veličine značaja ljudskog kapitala. Prema tome, jasno je vidljivo da ljudski kapital po radniku ima upravo jednaki značaj kao i fizički kapital po radniku. No također, postoji granica nakon koje ne valja forsirati ulaganje u ljudski kapital, kako ne bismo dobili prekvalificirane radnike koji ne bi bili zadovoljni svojim poslom. Jednu od prvih studija na tu temu napravili su Gregory Mankiw, David Romer i David Weil, koji su kao zamjenu za investiranje u ljudski kapital uzeli postotak populacije koja ima ili tek stječe sekundarno obrazovanje. U svojoj analizi oni su pretjerano pojednostavili utjecaj koji varijacije ljudskog kapitala imaju na varijacije outputa po radniku. Problem kod istraživanja se javlja i zbog očekivanja da povečanje stope sticanja obrazovanja automatski poveća rast. Kod jednog se slažu sva mišljenja, a to je da akumulacija ljudskog kapitala sama po sebi nije dovoljna da bi se ostvario rast. Primjer toga je Korea prije 1960, koja je učinila obrazovanje dostupnijim većem broju ljudi, što je odvelo do povećanja nezaposlenosti. Istraživanje i razvoj Neke od ranijih studija pokazuju da je povrat na R&D u 1950 i 1960 godina u SAD-u bio 30-50%. Moguće je da neke nepravilnosti , kao npr. monopol utječu na udio tehnološkog napretka u outputu, ali ne utječu na povezanost društvene stope povrata i tehnološkog napretka.Neki ekonomisti kritiziraju modele rasta zasnovane na tehnološkom napretku. Jedan od njih je Jones, koji ističe da se stopa rasta u zemljama centralne i istočne Europe (OECD), nakon 2. svjetskog rata, nije mjenjala unatoč liberalizaciji trgovine, povečanju prosiječnih godina školovanja, povečanju investicija i napora koji su uloženi u istraživanje i razvoj. On govori da su koristi od istraživanja povezane sa već postojećim znanjem. Unatoč takvim studijama, postoji veoma malo, gotovo ništa direktnih dokaza o smanjivanju povrata na istraživanje. ŠIRI UTJECAJ NA RAST Da bi se rast promotrio na makroekonomskoj razini potrebno je promotriti kakav utjecaj imaju faktori koji ne spadaju u neposredne izvore rasta.Ovdje se uzima u obzir utjecaj koji imaju rast populacije, financijski sektor, makroekonomsko okruženje, potrošnja vlade, distribucija dohotka,te politički i socijalni uvjeti. Rast populacije Najnovija istraživanja rasta uključuju i varijablu: rast populacije i spominju negativnu vezu između te varijable i rasta dohotka per capita. Rast populacije uzrokuje pad prosječnog ljudskog kapitala i odnosa kapital-rad. Takva su razmišljanja veoma uobičajena iako ne postoji čvrsti empirijski dokaz koji bi ih podupro, a mnoge vlade potiču takva razmišljanja. Trgovina i rast Jedna od centralnih preokupacije razvijene ekonomije je razumjevanje veze između trgovine i makroekonomije. Utjecaj trgovine na rast ponekad je teško izračunati zbog mjera kojima se ograničava slobodna trgovina i zbog crnog tržišta. Liberalizacija trgovine najveću dobit donosi onim zemljama koje su već specijalizirale proizvodnju za izvoz, kao što su zemlje Istočne Azije. Financijski sustav i rast Neki ekonomisti zanemaruju ulogu financijskog faktora, objašnjenjem da je razvoj financija pasivna posljedica rasta. Dok s druge strane postoje brojni radovi koji se bave utjecajem financijskog sustava na rast i to prije svega utjecajem bankovnog sustava i tržišta vrijednosnih papira. Ključno je istražiti utjecaj koji je na rast imala liberalizacija financija u razvijenim zemljama. Kratkoročna makroekonomska politika Istražuje se veza između kratkoročne makroekonomske politike i dugoročnog rasta. Lako je prikazati vezu između rasta i varijabli kao što su deficit, inflacija, nestabilnost tečaja, ali je teže izolirati jednu posebnu varijablu makrekonomske politike i prikazati kakvu vezu ima sa rastom. Još se uvijek ne zna koji su elementi politike najvažniji. Najčvršča veza između politike i rasta dolazi kroz investicije. Michael Bruno i Easterly proučavali su output u razdoblju visoke inflacije. Došli su do zaključka da je visoka inflacija povezana sa gubitkom outputa, ali da se output vrača na put dugoročnog rasta nakon smanjenja inflacije. Veličina vlade Opće mišljenje je da visok nivo socijalnih transfera i vladina potrošnja negativno utječu na rast. U skladu s time neka istraživanja ukazuju na negativnu vezu između vladine potrošnje i rasta, ali se dio s time ne slaže. Vladina potrošnja na infrastrukturu Rasprava se vodi oko uloge javnih dobra na rast u razvijenim zemljama. Easterly i Rebelo dolaze do zaključka da su investicije u javni prijevoz i komunikaciju čvrsto povezani sa rastom. Nejednakost Studije se slažu da visoka nejednakost ima negativan efekt na rast. Smatra se da su demokratske vlade pod večim pritiskom da redistrbuiraju dohodak, budući da veliki broj glasača spada u dio populacije s niskim dohotkom. Testiranje tvrdnje da se odnos nejednakost-rast razlikuje u demokraciji i nedemokraciji je veoma teško jer su stabilne demokracije obično među bogatijim zemljama. Socijalni i politički faktor Uobičajen pristup bio bi povezati rast sa civilnim, političkim i ekonomskim pravima. Takve studije ostavljaju otvoreno pitanje koja od tih prava su najvažnija.Neke studije pronašle su pozitivan efekt koji imaju politička prava na rast, ali nisu uspjele pronači neki važniji dokaz. Barro sugerira da je to zato jer proširenje političkih prava donosi korist samo do jedne određene točke.Interesantna je uloga socijalne i političke nestabilnosti.Alberto Alesina i Perotti u svojim radovima zaključuju da najvažniji politički utjecaj na rast treba tek biti pronađen, te da to nikako nije demokratska sloboda. Isto je tako zanimljiv utjecaj koji socijalno uređenje ima na rast. Laymen sugerira da su ponekad ključne barijere rastu socijalne i kulturne i u toj ideji ga podržavaju Marx, Weber i drugi. Web Hosting by Brinkster IVAN HULJAK:EKONOMSKI RAST - ZEMLJE U TRANZICIJI VS. RAZVIJENE ZEMLJE Proces tranzicije bivših socijalistickih zemalja jedinstveni je povijesni dogadaj, čiju analizu otežava činjenica da je taj proces još u tijeku. U ekonomskom smislu,prvo desetlječe tranzicije bilo je povod brojnih pokušaja da se prepoznaju pravilnosti u procesu tranzicije, te utvrde sličnosti i razlike među zemljama. Upravo ćemo stoga ovdje pokušati na temelju empirijske analize i istraživanja odrednica ekonomske aktivnosti tijekom tranzicijskog procesa utvrditi i provjeriti te tvrdnje, kao i zaključak da je prvo desetljeće tranzicije obilježio snažan pad ukupne ekonomske aktivnosti, koji je u gotovo svim zemljama do danas zaustavljen, a neke su ostvarile i višegodišnji rast. Za početak, utvrdit ćemo neke faktore koji utječu na rast u tranziciji. To su strukturne reforme, makroekonomska stabilnost (inflacija i mjere fiskalne politike) i početni uvjeti. Pretpostavlja se da oni određuju gospodarska kretanja u poćetnoj fazi tranzicije te s vremenom gube značaj, a jačaju neki drugi faktori koje ćemo utvrditi kasnije. Treba odmah na početku napomenuti, da će se svi zaključci izvoditi na temelju cjelokupnog iskustva svih tranzicijskih zemalja zajedno. Faktori rasta promatrani su u empirijskim analizama korištenjem regresijske analize združenih podataka vremenskog presjeka i vremenskih nizova. Neki od zaključaka bili su da je spor napredak u makroekonomskoj stabilizaciji i strukturnim reformama uz nepovoljne početne uvjete ( npr. rat ili gubitak vanjskog tržišta ) bio povezan sa slabijom dinamikom proizvodnje. Pad proizvodnje na početku tranzicije objašnjavaju uglavnom loši početni uvjeti, dok su strukturne reforme značajne za kasniji oporavak proizvodnje. U ranoj fazi tranzicije također je došlo do povečanja efikasnosti faktora proizvodnje, ali ne zahvaljujući investicijama, stoga investicije nisu toliko bitne na samom početku tranzicije. Veza izmedu početnih uvjeta i gospodarskog rasta kod tranzicijskih zemalja je pozitivna, što znači da što su početni uvjeti bili povoljniji, to su se zemlje brže oporavljale. Također, postoji i negativni utjecaj rata na gospodarski rast u pojedinim tranzicijskim zemljama. Nadalje, zemlje koje su ostvarile makroekonomsku stabilnost (smanjenje inflacije i fiskalnog deficita) i poduzele opsežnije strukturne reforme, imale su brži gospodarski rast. Na temelju empirijskih istraživanja javile su se nesuglasice kod različitih autora glede relativnog značaja svakog pojedinog faktora rasta. No, većina ih je suglasna oko nekih općih zaključaka. Zaključeno je da je makroekonomska stabilizacija nužan, ali ne i dovoljan uvjet za oporavak ekonomske stabilnosti, gdje se u nekim slucajevima fiksni tečaj pokazao kao koristan za smanjenje inflacije tj. dezinflaciju. Nadalje zaključeno je da se snažnije strukturne reforme odražavaju višim stopama rasta, jer su one omogučile da se postojeći resursi koriste produktivnije, te su putem otvorenog tržišta osigurale tehnološki napredak te samim time i rast produktivnosti. Također, što su reforme bile brže provedene, bio je brži i oporavak, a stopa rasta viša, no to se odnosi na reforme samo u nekim odredenim područjima, kao što je liberalizacija cijena i vanjske trgovine i stabilizacija inflacije te privatizacija malih i srednjih poduzeća. Što se tiče početnih uvjeta, zaključeno je da su oni imali utjecaja na rast, ali se taj utjecaj razlikuje po pojedinim uvjetima. Tako imamo npr.zemljopisni položaj,prirodna bogatstva, ratni sukobi kao samo neke od mogućih početnih uvjeta koji mogu različitim intenzitetom utjecati na ekonomski rast. No ipak, početni uvjeti su imali najjači utjecaj na samom početku tranzicije, a kasnije njihov utjecaj slabi, dok cijelo to vrijeme dominantan utjecaj ima izbor ekonomske politike. Nasuprot početnim uvjetima nalazi se tzv. institucionalni razvoj ( poput izgradnje pravne države, poreza i načina oporezivanja i sl.). U onim zemljama gdje je stupanj izgrađenosti institucija koje jačaju tržište bio viši, viši je bio i rast, i njegov utjecaj je sve veči kako odmiče vrijeme od početka tranzicije. Rezultati empirijske analize Sljedeča empirijska analiza koristi podatke za 25 tranzicijskih zemalja u razdoblju 1990.- 2000. godine, s time da su zemlje podijeljene u dvije grupe zemalja : zemlje Srednje i Istočne Europe i baltičke zemlje kao jedna grupa, te zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza kao druga grupa. Problem koji se javio kod ove empirijske analize bio je taj što je početak tranzicije u svim zemljama obilježio pad proizvodnje i visoka inflacija. Sama empirijska analiza provedena je kako bi se provjerili rezultati ranijih zaključaka koje smo spomenuli. Ova regresijska analiza provodena je na dva načina, u kalendarskom vremenu i tranzicijskom vremenu. U kalendarskom vremenu je provodena zbog lakše usporedbe, a u tranzicijskom stoga što nije u svim zemljama tranzicija zapocela u istom trenutku. U osnovi ove analize, nalazi se jednadžba koja određuje stopu realnog rasta BDPa kao zbroj strukturnih reformi, početnih uvjeta, inflacije i ostalih varijabli. Zaključci empirijske studije pokazali su sljedeče. Dokazano je, kao što je prethodna jednadžba pretpostavila, da su za gospodarski rast važni početni uvjeti, provedene strukturne reforme i s tim povezana izgradnja tržišta, te dobra ekonomska politika koja se odražava u makroekonomskoj stabilnosti gospodarstva. Pritom se prije provedene analize smatralo da strukturne reforme imaju pozitivan utjecaj na gospodarski rast, no istraživanje je pokazalo da one na pocetku svoje primjene mogu imati i negativne efekte, koji tijekom vremena prelaze u pozitivne. Takoder, što su te reforme bile poduzete ranije i bile opsežnije, to je oporavak započeo prije i bio je snažniji. Glede početnih uvjeta,dokazano je da oni utječu na gospodarski rast, ali da njihov utjecaj s vremenom slabi, pa oni imaju najveći značaj za objašnjenje pada u proizvodnosti koja se događa u prvih par godina tranzicije, koju zatim slijedi oporavak i rast, dakle razdoblje kad slabi utjecaj početnih uvjeta, dok s druge strane, u razdoblju oporavka značajan utjecaj počinju imati institucionalni faktori. Investicije u fizički i ljudski kapital nisu se pokazale kao značajan faktor rasta. Što se tiče inflacije, dok je ona relativno niska, ispod 10%, njezin utjecaj nije posebno izražen,no dok je na višim razinama njezin efekt postaje izrazito negativan na rast. Kao općeniti zaključak, mogli bi reci da su rezultati empirijske analize najvecim dijelom opravdali ranije pretpostavke. No, zahvaljujući dužem nizu podataka, mogle su se zemlje podijeliti u dvije grupe, i vremensko razdoblje na razdoblje pada i oporavka. Može se zaključiti da je utjecaj faktora koji utjeću na makroekonomsku stabilnost bio vrlo značajan u početnim godinama, utjecaj početnih uvjeta slabio je tijekom vremena, dok je utjecaj strukturnih reformi s vremenom jačao. Također, iskustvo najnaprednijih tranzicijskih zemalja pokazuje da se s vremenom smanjuje udio rasta koji proizlazi iz prelaska na tržišni način gospodarstva, te se ove ekonomije više ne mogu oslanjati na taj nacin povečanja efikasnosti. Ekonomski rast će stoga nadalje određivati standardne odrednice rasta na koje upućuje neoklasična teorija i teorije endogenog rasta. Ljudski kapital Ljudski kapital pripada grupi suvremenih faktora rasta. On je prvi i najbitniji faktor jer izravno utječe na formiranje i oblikovanje svih ostalih faktora rasta. Upravo stoga smatram ga veoma važnim za rast hrvatskog gospodarstva, pogotovo s obzirom na klasične faktore, gdje je već rečeno kako oni u sadašnjem stanju nemaju dovoljnu snagu za toliki utjecaj na rast kakvu ima ljudski kapital. Ako sagledamo hrvatsko gospodarstvo u procesu tranzicije, vidjet ćemo da se javlja nezaposlenost od gotovo 30%, te dolazi do pada realnih nadnica.Zbog toga dolazi do stvaranja "sive" ekonomije, koja izravno utječe na razaranje sustava obrazovanja, zdravstvene zaštite, mirovinskog osiguranja i socijalne skrbi, koji žive od doprinosa legalnih zarada. Specifičnost hrvatske situacije čini faktor ljudskog kapitala potencijalnim primarnim razvojnim čimbenikom ukupnog gospodarstva. Ljudski kapital možemo mjeriti kao stupanj ukupne psiho-fizičke sposobnosti,socijalno-zdravstvene pripravnosti te razine prosječne kvalificiranosti, odnosno obrazovanosti pojedinca. Kada promotrimo stanovništvo prema školskoj spremi, vidjet ćemo koliko je nizak udio visokoobrazovanih u ukupnoj populaciji.Uz taj podatak,treba naglasiti da je cijena radne snage izuzetno niska. Tablica 1 Stanovništvo staro 15 i više godina prema školskoj spremi Tablica 1. 1961 1971 1981 1991 Ukupno 100 100 100 100 Bez školske spreme i do 3. r.o.š. 23,7 17 13,5 8,6 4-7- razreda osnovne škole 53,3 43,6 31,9 21,2 završena osnovna škola 8,7 14,8 19,2 23,4 završena srednja škola 12,6 20,6 28,3 36 više obrazovanje 0,6 1,4 2,8 4 visoko obrazovanje 1,1 1,4 3,6 5,3 Kada se bolje prouci tablica 1, uočava se da je u posljednjih četrdesetak godina srednje obrazovanje doživjelo ekspanziju u Hrvatskoj, što je dodatno utjecalo na poboljšanje kvalitete ljudskog kapitala. Također, rast je primjetan i u ratnim godinama, dakle od 1991. do 1995. kada većina standardnih faktora rasta bilježi pad. Još je znakoviti taj rast ako se zna da je to razdoblje kada ukupni broj stanovnika stagnira i čak opada zbog ratne situacije. Dakle, taj broj srednjoškolaca ne raste samo u apsolutnom broju, već raste i strukturni udjel školovanih generacija. Visoko školstvo je s druge strane najdinamičnije. Udio visokoobrazovanih u ukupnom pučanstvu takoder raste. No, treba naglasiti da taj broj raste iako se apsolutni broj studentske populacije u dobi od 19 do 23 godine smanjuje od 1980. To nam dokazuje poboljšanje komponente ljudskog kapitala s obzirom na udio visokoobrazovanih. Kvaliteta i potencijal ljudskog faktora ponajprije su odredeni investicijama u obrazovanje. Investicije mogu biti privatne i na razini države. Što se tiče državnih investicija u obrazovanje, one su nažalost na niskoj razini i imaju tendenciju smanjenja.Tako se može vidjeti da su investicije u obrazovanje 1995. godine bile 42% niže nego 1990. godine. Ulaganje u znanost činilo je pak 1994. godine svega 0,04% ukupnih investicija. Upravo takav odnos prema ljudskom kapitalu, gdje nalazimo situaciju da gotovo i nema ulaganja u modernizaciju i poboljšanje kvalitete obrazovnog sustava i znanstvenog rada, utjecat će na pad kvalitete ljudskog kapitala, što bi moglo dugoročno negativno se odraziti na gospodarski rast Hrvatske. Web Hosting by Brinkster KAMO KREĆE SVJETSKA PRIVREDA U 21. STOLJECU Nova ekonomska paradigma Da bismo stekli što realisticniju viziju o ostvarivom sistemu koji želimo graditi,moramo spoznati kamo krece svjetska privreda. Pojam nove ekonomske paradigme opisuje bitno nove karakteristike privrednog ciklusa u SAD-u u posljednih 10 godina. Te su znacajke: rekordno duga privredna ekspanzija, veliko ubrzanje stope privrednog rasta (s 1,5% početkom 90-ih na 4,5 - 5 % u 1998-2000g.,pad nezaposlenosti (s više od 6,5% pocetkom 90-ih na ispod 4 % 2000g.), te vrlo niski rast cijena (1,75%-2,25% u razdoblju 1995-2000g.). Prema staroj makroekonomskoj paradigmi koju je razvio Edmund Phelps inflacija pocinje rasti u trenutku kada zbog prezagrijane privrede stopa nezaposlenosti padne ispod svoje "prirodne razine" tzv. razine nezaposlenosti koja ne ubrzava inflaciju. Održavanje niske nezaposlenosti i inflacije u isto vrijeme kada privreda vrlo brzo raste stoga predstavlja jedan novi fenomen koji dominantna ekonomska teorija još nije u potpunosti objasnila. Objašnjenje koje je do sada privuklo najviše pozornosti zasniva se na analizi velikog ubrzanja rasta produktivnosti. To ubrzanje pripisano je u največoj mjeri ubrzanom investiranju privatnog sektora u kompjutersku, informacijsku i komunikacijsku opremu,koja je poduzećima omogućila znatno smanjenje troškova proizvodnje i time cijena proizvoda. Medutim nije samo to pridonjelo smanjenju cijena proizvoda već tu možemo navesti i fleksibilno tržište rada. U SAD-u su troškovi otpuštanja niski te se plaće vežu uz pojedinačni doprinos radnika čime se potiče kreativnost i inovativnost a bonusi se sve češce isplaćuju u obliku opcija za stjecanje dioničkih udjela u poduzeću. Isto tako ključnu ulogu u tim trendovima odigrala je i velika konkurentnost tržišta. Brzi rast produktivnosti nije potpuno benigna pojava.Brzi rast produktivnosti dovodi do bržeg rasta agregatne potražnje u odnosu na agregatnu ponudu.To se međutim ne odražava na klasičnoj inflaciji cijena proizvođaca ili cijena na malo, nego na inflaciji cijena dionica i drugih oblika imovine. Monetarna politika stoga poprima još složeniju zadaću u uvijetima no Web Hosting by Brinkster TOMISLAV JELINIĆ: DUGOROČNA STRATEGIJA HRVATSKE Početi ćemo od razvojnih potencijala i slabosti hrvatske privrede. Na temelju analize saznanja iz teorije i politike ekonomskog razvoja tržišnih privreda nekih zemalja Azije, Latinske amerike te Srednje i Istočne Europe mogu se sagledati osnovne smjernice za ubrzani razvoj Hrvatske. No za to je potrebna odlučnost političkog vodstva u provođenju razvojnih ciljeva, kvalitetnog razvoja društvenog i ljudskog kapitala, primjena suvremene infornmatičke tehnologije, potrebna je dobra makroekonomska politika i djelovanje tržišnih institucija. Potrebno je sagledati Hrvatsku u odnosu na neke zemlje odnosno skupinu zemalja s sličnim privredama poput Slovenije, Mađarske, Češke, Portugala, Irsku, Hong Kong i Singapur. Istodobno je potrebno sagledati novu ekonomsku paradigmu u SAD-u i najrazvijenijim industrijskim zeljama i njihove implikacije na male otvorene privrede poput Hrvatske. Ovdje cemo analizirati odabrane pokazatelje ekonomskog potencijala kako bi se utvrdio relativan položaj Hrvatske u odnosu na zemlje slične po stupnju razvijenosti i drugim ekonomskim osobinama. 1. Veličina privrede i stupanj razvijenosti Hrvatska pripada u manje privrede s BNP-om od 21 milijarde $ u 1998 god. međutim još uvijek pripadamo gornjoj trećini zemalja po veličini privrede ( najsličnije zemlje su nam Kazahstan, Urugvaj, Slovačka). Po stanovništvu sa 4,6 mil. spadamo u male zemlje (1998 god. nalazimo se na 112 mjestu od 210 rangiranih zemalja). Prema stupnju razvijenosti mjerenim BNP per capita spadamo u zemlje s višim srednjim dohotkom. ( 1998 god. BNP po stan. iznosio je 4620$). 2.Odlučnost političkog vodstva i društveni kapital Kod ovog kriričnog čimbenika možemo postaviti postaviti slijedeča pitanja: - da li je ekonomski razvoj u praksi političkog vodstva nadređen ili barem jednako važan kao politički ciljevi? - jesu li potencijalni koristi i troškovi postizanja toga cilja razjašnjeni i prepoznatljivi prosječnom građaninu? Sudeći prema programu vlade ta pitanja su djelomično potvrđena. Među temeljnim ciljevima vlade gospodarski razvitak nalazi se tek na četvrtom mjestu, dok u ekon. dijelu programa gospodarski razvitak nalazi se tek na 3 mjestu i razmatra se u istom kontekstu kao makroekonomska politika, javne financije, privatizacija, promet. Očito je da su sadašnji razvojni ciljevi neodređeni i nisu nešto s čime će se indentificirati širi segment privrede i javne uprave te da će ih prosjećni građanin prepoznati kao nešto novo. Što se tiče društvenog kapitala važno je identificirati koji su potencijalni adut odnosno kočnice ekonomskog razvoja. Tako se na prvi pogled može vidjeti da je udio unirovljenika ( više od 20 % ukupnog stanovništva ) izuzetno visok a kao što znamo oni ne mogu biti nositelji razvojnog procesa. Istodobno neki osnovni demografski pokazatelji su vrlo nepovoljni pa se nameće pitanje da li Hrvatska raspolaže ljudskim resursima potrebnim za ekonomski razvoj: Međutim tu postoje dvije nepravilnosti: Od gotovo 1 mil. umirovljenika vjerojatno ima nekoliko stotina tisuća radno sposobnog stanovništva koje zajedno sa nezaposlenima i zaposlenima u inozemstvu čini značajan rezervoar radne snage, te uska srednja klasa na koju u Hrvatskoj otpada tek polovica stanovništva dok u većini suvreneih društava na nju otpada 80 85% (tu su uključeni viši i niži profesionalci,sitni poduzetnici i obrtnici te radničke obitelji). Zbog ovakve društvene rascjepkanosti u hrvatskoj postoji veliki broj interesnih grupa, što bi otežalo razradu razvojne koncepcije čak i da je stanovništvo relativno homogeno po ostalim karakteristikama. Nadalje istraživanja socio-kulturnog konteksta neslužbenog gospodarstva i porezne evazije u Hravatskoj pokazala su izrazito visoku razinu oportunizma - sklonosti građana da krše propise ako su koristi veće od očekivane kazne, te niski stupanj povjerenja u institucije (pravni sistem i vladu). Posebna dimenzija društvenog kapitala je raširenost korupcije. Opsežna istraživanja svjetske banke i EBDR-a ukazala su na problematično stanje odnosa između države i privrede u Hrvatskoj a posljedica takvog stanja je raširena siva ekonomija. 3.Ljudski kapital i tehnologija Osnovni demografski pokazatelji Hrvatske u odnosu na slične zemlje dosta su zabrinjavajući. Za razliku od osnovnih dem. pokazatelja, relativni položaj Hrvatske prema pokazateljima znanja i tehnologije u nekim je segmentima ipak povoljniji. 4.Ekonomska politika Najrelevantnija i najčešće korištena agregatna mjera zrelosti ekonomske politike zemalja u razvoju predstavlja kreditni rejting dugoročnih državnih obveznica i raspon kamata između državnih obveznica pojedinih zemalja i obveznica američkog ministarstva financija. Kreditni rejting nalazi se na rubu između špekulativnih i prihvatljivih oblika ulaganja. Budući da se kreditni rejting mijenja dosta rijetko za ocjenu stanja ek.politike u kratkom roku relevantniji je prije navedeni raspon kamata. Državnim obveznicama trguje se svakodnevno na sekundarnom tržištu i raspon kamata vjerno odražava sve bitne promjene u kratkoročnoj politici i ek. političkoj situaciji općenito. 5. Institucije, proizvodni kapital i fizička infrastuktura Po oba dva odabrana pokazatelja kvalitete fizičke infrastrukture efikasnosti korištenja energije i kvalitete cestovne mreže Hrvatska ne zaostaje za razlićitim privredama. Postojeća infras. za sada je dobra osnova za budući razvoj. S druge strane odabrani pokazatelji investicija i institucije vrlo su nepovoljni. Tako Hrvatska među odabranim zemljama ima najnižu stopu investiranja, najniži udio privatnog sektora u ukupnim investicijama i najvišu stopu poreznog opterečenja. U konačnici kada sve sagledamo bilanca razvojnih potencijala Hrvatske nije blistava. Privredni resursi koji mogu poslužiti za brz i kvalitetan razvoj uključujući tehničli dobro obrazovanu radnu snagu, relativno razvijenu industrijsku tradiciju, makroekonomsku stabilnost, solidnu fizicku infrast.i prirodne resurse koji pogoduju razvoju turizma. Ključne slabosti su nejasni prioriteti razvojne politike, veliki broj interesnih grupa, nedostatak upravljačko-organizacijskih sposobnosti i poslovnog morala, nepovoljni demografski trendovi, zastarjeli proizvodni kapaciteti i informacjska tehnologija, nedovoljna angažiranost domačeg privatnog sektora te nerazvijena fin. tržišta i institucije te pravosuđe. Sada ćemo prijeći na druga dva pitanja: što poduzeti? i kako to ostvariti? Hrvatska se nalazi u povijesno vrlo povoljnoj situaciji, jer pri razradi razvojne strategije može koristiti brojna iskustva drugih zemalja, i ne mora eksperimentirati primjenom bitno novih modela razvoja koji povijesno još nisu testirani kao što je to bio slučaj sa zemljama u razvoju tokom posljednjih pola stoljeća, i osobito tranzicijskim privredama posljednjih deset godina. Kod odgovora na pitanja: što poduzeti? i kako to ostvariti? Bitno je jasno naznačiti i obrazložiti glavna načela kojih se treba pridržavati pri razradi razvojne strategije,a ne sastaviti listu svih postojećih problema i ponuditi cijeli katalog mogućih rješenja. Imajući u vidu saznanja teorije i politike ekonomskog razvoja, i prije navedene razvojne potencijale i slabosti hrvatskog gospodarstva, razvojna iskustva sličnih privr Web Hosting by Brinkster DARIO IVNIK: REALNOSTI HRVATSKOG RASTA Od 1990. godine u Hrvatskoj nema sustavnog, konzistentnog i institucionaliziranog rada na formuliranju dugoročne strategije gospodarskog razvoja,što se posebno odnosi na državnu razinu. Vođenje tekuće ekonomske politike bez uzimanja u obzir dugoročnih ciljeva može imati izrazito negativne posljedice, pa je iz tog razloga važno postojanje realne i jasno razrađene dugoročne strategije gospodarskog razvoja. Od svih dokumenata i strategija razvoja Hrvatske samo su tri dokumenta imala službeni karakter, znači bile su naručene od Vlade RH. Prvi je izradio Ekonomski institut u Zagrebu za razdoblje do 2000. godine ali nije bio politički prihvaćen. Predviđanja autora o rastu BDP-a, zaposlenosti, štednji i investicijama,kao i robne razmjene s inozemstvom pokazala su se preoptimistična jer su rađena na pretpostavkama s kraja 1991. godine, dok su se realna kretanja izmijenila do 1996. godine zbog promijenjenih okolnosti. 1998. godine izrađena je nova strategija u suradnji sa Ministarstvom znanosti, ali njeno objavljivanje i primjena nisu bili odobreni. Treća od njih je strategija « Razvojni prioriteti Republike Hrvatske od 2002. do 2004. godine » koja je proizašla iz « Načela razvitka RH » i 19 integralnih studija projekta « Hrvatska u 21. stoljeću ». Ovaj dokument stavlja naglasak na rast zapošljavanja i standarda, a tome pridružuje i otvorenost, konkurentnost i stabilnost.Kao čimbenici na kojima bi Hrvatska trebala graditi perspektivu navode se očuvana priroda i kvalitetan ljudski potencijal koji bi dugoročno trebali osigurati: «ekonomiju utemeljenu na znanjima i novim tehnologijama, Hrvatsku kao prestižnu turističku destinaciju sa specifičnim hrvatskim obilježjima, proizvodnju i izvoz prirodne i zdrave hrane, te novu kvalitetu tradicionalnih proizvoda». Načela razvitka RH koje je prihvatila Vlada RH, a koji su proizašli iz 19 integralnih studija projekta «Hrvatska u 21. stoljeću» kao temeljne probleme gospodarstva navode neefikasni industrijski sektor,sklonost egalitarizmu, te sklonost državnom paternalizmu. Predviđaju stope rasta od 2001. do 2004.godine 3.88%, od 2005 do 2010. godine 5.23%, a od 2011. do 2015. godine 4.8%, čime bi se BDP do 2015. udvostručio. Problem ove strategije je da je nastajala dvije godine, a da nisu uzete u obzir promjene u statističkim podacima prije samog objavljivanja, što može utjecati na kvantitativno analitički dio strategije. U razdoblju od 1991. do 2002. godine nastao je velik broj strategija, ali se nijedna nije dotakla dva pitanja koje J. Sirotković smatra ključnim kad su u pitanju hrvatske specifičnosti, to su ratne štete od oko 35 milijardi USD i nasljeđe iz bivše Jugoslavije, koje se odnosi na materijalne i ljudske faktore i njihovu iskorištenost,tako i na strukturne odnose,gdje ulazi i pitanje sukcesije imovine bivše Jugoslavije.Karakteristično je za sve strategije da se njihovi opći ciljevi, vezani uz stope rasta, ukupni boljitak nacije i sl. preklapaju. Većina strategija je srednjoročnog karaktera čime se njihov domet ograničava i svodi se na prognozu kontinuiteta tekuće politike, a nijedna od njih ne uključuje sve komponente koje bi morao sadržavati rad na strategiji razvoja. One su se većinom stvarale iz političkih razloga da se vidi da strategija postoji, dok je njihova primjena ostajala upitnom. U takvim uvjetima imamo situaciju da se iste stvari svaki put rade od nule i opet na srednji rok,dok nekih dugoročnih smjernica gotovo da i nema. Planiranje razvoja Hrvatske trebalo bi se sastojati od sljedećih elemenata: 1. formuliranja ciljeva koje treba ostvariti u određenom razdoblju; 2. odgovarajuće organizacije institucija koje konkretiziraju ciljeve, oblikuju planove, predlažu mjere ostvarivanja, analiziraju postignuto itd.; 3. razine i područja planiranja (uključivanje regionalnih, lokalnih i međunarodnih aspekata u nacionalni plan, odnosno njegov obuhvat po djelatnostima); 4. utvrđivanje razdoblja na koje se odnosi plan, dugoročno, srednjoročno, kratkoročno, njihovo povezivanje i uvjetovanost; 5. analize proteklog razdoblja; 6. izbora ekonomskog modela, koji bi trebao biti matematički izražen kako bi se lako mogle analizirati različite varijante, kao osnova za političke odluke; 7. izbora sredstava ostvarivanja ciljeva, što se odnosi na utvrđivanje alternativnih mogućnosti ostvarivanja osnovnog cilja, a zatim na odabir odgovarajućih instrumenata; 8. metodologije, u smislu iskazivanja planiranih ciljeva; 9. primjene i ostvarivanja, što je povezano s tekućom ekonomskom politikom. Glavna prepreka izradi strategije za Hrvatsku je nekvalitetna statističko analitička osnova koja onemogućuje uvid u stvarno stanje gospodarstva i međunarodne usporedbe. Tako npr. «Statistički ljetopis» Državnog zavoda za statistiku ne sadrži ni društvene račune ni input-output tablice,a nema ni nekih podataka koji su presudni za analizu makroekonomske ravnoteže kao što su npr. odnos štednje i investicija u odnosu na BDP. Isto tako nedostaju i podaci za analizu proizvodnje. Izradu strategije bi trebalo prepustiti neovisnim stručnjacima,čime bi se spriječila arbitrarnost i jednostranost nositelja ekonomske politike. Prema J. Sirotkoviću strategija bi se trebala bazirati na nekoliko elemenata: 1. obnova ratom stradalih područja kao osnovni prioritet u prvoj fazi koncipiranja strategije; 2. ostvarivanje uvjeta za konkurentski nastup Hrvatske na vanjskim tržištima; 3. zaokret u vođenju ekonomske politike na način da se više ne zasniva na dominantnoj poziciji centralnog državnog proračuna; 4. provjera globalne strategije na temelju regionalnih i granskih analiza; 5. normalizacija strukture nacionalnog gospodarstva u skladu s raspoloživim potencijalima; 6. poticanje razvoja onih djelatnosti koje imaju komparativ ne prednosti u odnosu na svjetsko tržište; 7. oslobađanje imobilizirane štednje s ciljem povećanja investicija na 25% BDP-a, što bi dovelo do rasta BDP-a od 7 do 8% godišnje, uz porast zaposlenosti i životnog standarda; 8. baziranje na teorijama ekonomskog razvoja; 9. funkcioniranje pravne države. Neracionalno je za očekivati da Hrvatska može imati samostalnu strategiju neovisnu o svom okruženju, ali je moguće definirati svoje interese unutar zadanog okruženja, odnosno nastojati postići maksimum koji je moguć. Pri izradi strategije ne bi se trebalo zanositi traženjem nositelja razvoja u brodogradnji, turizmu, zdravoj hrani, uslugama itd. (povijesni i sadašnji «aduti») već bi se razvojne politike trebale pronalaziti u spoznajama i predviđanjima onoga što će se u svjetskoj ekonomiji događati u idućih 5 ili 10 godina. Klasični razvojni faktori Klasični razvojni faktori koje ovdje spominjemo su poljoprivreda, turizam i inozemna ulaganja. Oni čine faktore koji bi Hrvatskoj trebali osigurati brzi rast i primjereno mjesto na globalnom tržištu. Međutim, niti jedan od ovih faktora nema u sebi potencijala kojima bi mogao potaknuti brži ukupni gospodarski rast i bitno povećati razinu zaposlenosti.Poljoprivreda ima glavni značaj kao stabilizator i pretpostavka ubrzanog suvremenog razvitka, što je vidljivo iz primjera svih visoko razvijenih država, koje su kao preduvjet stabilnog rasta morale prvo riješiti odnose u poljoprivredi. Stoga je očigledno da niti Hrvatska ne može ostvariti stabilni gospodarski razvitak bez stabilizacije poljoprivrede. Upravo ta spoznaja velika je prednost Hrvatskoj kako ne bi ponovila tuđe pogreške na putu u postindustrijsko gospodarstvo. No, sama činjenica o stabilizatorskoj ulozi poljoprivrede ne podrazumijeva da poljoprivreda može biti element suvremene koncepcije razvoja koju karakteriziraju puna zaposlenost i visoke stope rasta. Poljoprivreda rastom gubi svoj relativni udio u ukupnom gospodarstvu, ustupajući mjesto sekundarnom, tercijarnom i kvartalnom sektoru. Sve spomenuto upućuje na nekoliko komponenti koje onemogućuju daljnji razvoj hrvatske poljoprivrede. Kao prvo, poljoprivreda će zahtijevati okrupnjavanje posjeda, koji su u Hrvatskoj relativno male površine. Drugi problem su demografski procesi koji utječu na razinu zaposlenosti u poljoprivredi. Naime, većinu zaposlenih u poljoprivredi čini starije stanovništvo, i sve manji udio mladih. Zato strategija razvoja koja bi podrazumijevala mogućnost povećanog zapošljavanja u poljoprivredi nema realnih uporišta. Također, da bi se postigla optimalna poljoprivredna proizvodnja, potrebno je povećati investicije, kako bismo mogli postići godišnju stopu rasta poljoprivredne proizvodnje od 10% koja bi omogućila ostvarenje stabilizirajućih komponenti hrvatskog gospodarstva. Turizmu se u hrvatskom gospodarstvu pripisuju 4 zadaće,dvije dugoročne i dvije kratkoročne. Dugoročni se učinak očekuje u potpori ukupnom gospodarskom rastu i priljevu izravnih inozemnih investicija.Kratkoročni se učinak odnosi na ekonomsku politiku, gdje će turizam biti stabilizator platno-bilančnih odnosa, te drugi učinak turizma kao stabilizatora na nacionalnom tržištu radne snage. A kakvo je trenutno stanje u turizmu? Što se tiče ponude, to je vjerojatno najkritičnija točka rasta turističkog proizvoda. Naime, hrvatskom turizmu nedostaju novi i kvalitetniji smještajni kapaciteti,prati ga nepovoljna struktura gostiju, loša sposobnost i brzina turističke industrije u cjelini, te sam način prezentacije turističkog proizvoda. Sa strane potražnje možemo pratiti kretanje stopa i strukturnih odnosa i zaključiti kako one u stvari ne pokazuju velike oscilacije, osim naravno za vrijeme rata kao izvanredne situacije. Stoga se može očekivati daljnji rast potražnje, te ukoliko hrvatsko gospodarstvo uspije riješiti probleme na strani ponude turizam bi se mogao pokazati kao značajan faktor dugoročnog rasta. Nakon što je s procesom tranzicije došlo do restrukturiranja gospodarstva u Hrvatskoj, postalo je jasno kako je domaća štednja nedovoljna za zadovoljenje tržišta kapitala u nastajanju. Upravo takva situacija zahtijevala je priljev stranih investicija, koji je bio omogućen ostvarenjem temeljnih ciljeva makroekonomske stabilizacijske politike. Inozemna su se ulaganja smatrala presudnim faktorom završetka privatizacije i ubrzanog gospodarskog napretka Hrvatske. No međutim, otvaranje Hrvatske prema stranom kaptalu nije u prvo vrijeme rezultiralo značajnijim interesom stranih investitora, kako zbog ratnih zbivanja, no isto tako i zbog toga što se tada većina stranih sredstava usmjeravala u zemlje Istočne Europe. U Hrvatskoj razlikujemo dva razdoblja glede volumena i strukture ulaganja. Prvo razdoblje 1991.-1995. karakteriziraju niska inozemna ulaganja, od strane svega nekoliko europskih zemalja. Drugo razdoblje 1996.-2000. karakterizira značajni rast ukupnog volumena ulaganja te proširenje kruga investitora i na izvaneuropske zemlje.No,upravo to drugo razdoblje, iako predstavlja povećanje ukupnog inozemnog ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, ne donosi bitne promjene s obzirom na rast. Naime, većina tih ulaganja odnosila se na otkup državnog vlasništva, umjesto na zajednička ulaganja u nove projekte koji bi omogućili dolazak novih tehnologija i suvremene poslovne organizacije.



lektira lektira studentski poslovna megatrend diplomski rad eseji maturski radovi seminarski radovi diplomski radovi master radovi magistarski radovi domaci radovi domaci zadaci projekti maturalni maturalne radnje seminarski maturski diplomski ekonomija ekonomski pravo prava menadzment marketing instalacija tutorijal tutorijali tutorial baze baza sistemi informatika ekonomika preduzeca analiza racunovodstvo bankarstvo osiguranje spoljnotrgovinsko poslovanje poreski sistem politika inteligencija psihologija sociologija geografija etika kultura fizika seminarski rad maturski rad


vise radova na ovoj adresi: DIPLOMSKI RADOVI

Admin
Admin

Posts : 227
Join date : 2008-06-25

View user profile http://www.maturskiradovi.net

Back to top Go down

View previous topic View next topic Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum